counter free hit unique web

KemoTerapija

13.06.2013., četvrtak

FENIĆ PTICA MALA

Na galgama starim
Nemoćan visim

Simbol zaboravljen
Drvo na kome je
Becket obješen čekao
Vladimira i Estragona

Ili svoju Fenić-pticu malu

Iznad glave moje, eno je,
Iz indijskih Upanišada
Iz arapskih Tisuću i jedne noći
Dolepršala izdaleka
Stara fenić-ptica mala

O, Živote, hoće li na ovoj grani
Na kojoj se sušim,
Kano žut, zaboravljen list
Sagraditi gnijezdo samome Suncu
Što se svakoga jutra
U kočiji u Pravcu Prema vozi

Ni cvrkut da bi pustila
Ni Gavranov glas
dok Poe na Paladi sjedi

Umorna je i gladna
Fenić-ptica mala

Ne hrani se jezikom mojim
Koji joj je na dohvat kljuna
Ne kljuca mi vrlo hranjiv mozak
Ne pije mi bistre oči

Samo sjedi i odmara
Fenić-ptica mala

Skuplja li to snagu
Za onaj zadnji,
Za onaj posljednji put u pepeo

Zašto baš iznad moje glave
Ta Fenić-ptica mala
Svoje gnijezdo svija
Posljednje u koje će
Sići s nebeskih Palada

I eno je, skuplja stare slave
Neka nova znanja
Meke grančice razuma
Uglata i zaobljena slova

I kljunom oštrim
Orlov, čapljin il' možda Gavranov
Kano da je
Skida posljednje perje

Od vlastita perja
Od vlastite sebe
Pravi drvca za potpalu

Nemoćan na galgama visim
Kano visuljak na vjetru života
Na vjetru orkanskome

Je li vatra koja slijedi
Početak vječnoga pakla
Ili novoga života

I sjela je u gnijezdo
Fenić-ptica mala

I gruhnu vatra u nebo
U nebo žar ode
Ostade pepeo pust

Iz pepela nekoć uzavrela žara
Hoću li se i ja vinut
Put dubina strmih
Kano neki Čovjek Novi
Kano nova Ptica Fenix
Kano vedri Homo Penix

- 16:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.06.2013., srijeda

EVO ME, JOŠ SAM ŽIV

Budući da sam još živ, odlučio sam ponovo oživjeti ovu mrtvu mrcinu, pak se javljam svima preživjelima i onima koji su već otputovali u Pravcu Prema, pa nas odatle gledaju s puno razumijevanja i radosti. Danas sam poprilično stariji od posljednjega posta, ali to ne znači da sam i pametniji. Sliku ću staviti kad obnovim sjećanje kako se uopće bloga. Dobar vam dan.
- 12:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.02.2006., subota

ŽIVOTINJSKA FARMA: MEDVJEDI

Medvjedi nažalost nisu domaće životinje, premda se neke domaće životinje ponašaju kao medvjedi.
Medvjed je šumska zvijer, dobrodušna i opasna, kako kad, velik je i kreće se prednjim i stražnjim pogonom. Poštuje prometne propise i podržava vladinu odluku o 0,0 promila.
Medvjed se hrani prema svome medvjeđem standardu.
Ima vrlo imućnih medvjeda koji svakodnevno bivaju bogato čašćeni s nekoliko kilograma biranog voća i slasnoga meda.
A, bormeč, ima i vrlo siromašnih medvjeda kojima se baš i ne pruža mogućnost da svakodnevno uživaju u tako ukusnim zalogajima. Oni se hrane u medvjeđim pučkim kuhinjama.
Siromašni medvjedi vremenom postaju ogorčeni zbog svoje medvjeđe sirotinjske sadašnjosti i budućnosti, pa bivaju opasni za okolinu u kojoj ih je zateklo, po njihovu medvjeđem mišljenju, neopravdano siromaštvo.
Kao takvi se izbezobraze, te napadaju na sve što se kreće i što se može pojesti. Njihovi huliganski izgredi bivaju tada toliko drski da stanovništvo njihova siromašnog okružja opravdano strahuje za vlastiti život i imovinu. Ne samo što ugrožavaju jadne i nemoćne krave muzare, te slabu i nezaštićenu stoku sitnog zuba, već upadaju u naseljena mjesta i ruše sve što im dođe pod medvjeđe rušilačke šape.

Budući da ih je u prirodi malo, vlast je medvjede zakonski zaštitila, dajući im takozvani medvjeđi imunitet, kako bi ih tako spasila od njihova mogućeg odumiranja. Međutim, česti i neprimjereni izgredi pojednih medvjeda-huligana, gdjekad iznervira i samu vlast. Takvim nekulturnim primjercima tada se ukida medvjeđi imunitet, udaljavaju se iz časne medvjeđe zajednice i prepuštaju se preodgoju u brojnim zoološkim vrtovima.
To se radi uobičajenom praksom: najprije se priredi hajka na nepoćudnika. Potom se organizira lov na nj, a kad ga se uhvati i onemogući, ostali medvjedi mogu i dalje uživati u zakonitim medvjeđim povlasticama.

Seksualni život medvjeda nije jednak u svakom dijelu njihova regionalnog područja. I to uglavnom zavisi od standarda. Tako se događa da neki dobro stojeći medvjed može uzdržavati, osim supruge medvjedice, još i nekoliko mladih medvjedica-ljubavnica. Drugima siromaštvo ne omogućuje čak ni običnu medvjeđu sudružicu. Jer ni medvjedice više nisu naivne!

Mali medvjedići su vrlo mila stvorenja. Njih je, kao i roditelje im, na medvjeđi svijet donijela neka medvjeđa roda.
Mali medvjedići ne provode svoje medvjeđe djetinjstvo u medvjeđim jaslicama i vrtićima, jer su im takve institucije suviše tijesne za tradicionalne medvjedićke društvene igre, poznate po razigranosti i nestašlucima. Zato djetinjstvo provode u prirodnom šumskom ozračju kod medvjeđih bakica i didača.

Zasad medvjedi ne igraju nogomet, premda među sobom imaju nekolicinu pravih nogometnih umjetnika. Očekuje se da neki poduzetni medo okupi takve umjetnike u klub, a onda, slijedom povijesnih primjera, možemo očekivati da će bistri medvjeđi poduzetnik organizirati i prvu nogometnu ligu.

Uglavnom su svi medvjedi nepismeni, ne služe se ni kompjutoroma ni internetom, a samo jedan mali dio medvjeđe populacije znade voziti romobil, bicikl ili motor.

Neki medvjedi, naročito medvjedice, vole cvijeće.
Posjeduju velike cvjetnjake na kojima uzgajaju pčele. Štoviše, imaju velike pogone u kojima im radišne pčele proizvode med. Ti medvjedi doslovno provode slatki život, ali im je zato smrt bolna.
Tijekom burne medvjeđe povijesti znalo se dogoditi da se nezadovoljni proizvođači meda pobune i organiziraju medvjeđu revoluciju. A onda zapjevaju revolucionarnu pjesmicu - mah, mah krilcima/ boc, boc rilcima

Naravno da su medvjedi vrlo korisne životinje, premda ništa ne rade. Njihova osnovna životna misao vodilja glasi: što medvjed manje radi, korisniji je zajednici.
Zato potpuno opravdano uživaju zakonski imunitet.
- 00:57 - Komentari (42) - Isprintaj - #

15.02.2006., srijeda

STRAŠNO LICE STRAMPUTICE

Budući da religijskih problema nema u religijama, nego u njihovim tumačima, dužan sam to mišljenje i pojasniti. Naime, jedno je živjeti za religiju, a drugo živjeti od religije.
Svi nesporazumi su samo slijed nepoznavanja informacija. To je moja stara teza. Mislim da religijski učitelji manipuliraju s vjernicima.
Naime, nema Isusa Krista u povijesti kao katolika, pravoslavca, protestanta, židova, muslimana... On nije jedno, on je sve... barem bi tako trebalo biti u religijama koje korijenje nalaze u Abrahamu...
Tako je otkad je svijeta i vijeka.
Svojedobno sam reagirao na jedno gnjusno ubojstvo učinjeno u ime nečega čega nema u svetim spisima. Tekst sam prije nekoliko godina objavio u "Vjesniku". Evo tog teksta:

Muarem Topalović, čovječe dragi, naprosto ne zna! A što možeš čovjeku koji ne zna, nego da ga poučiš?
Dalje je stvar učitelja! Čovjeka koji ne zna možeš poučiti tako da nauči ono što nije znao, a bogme ga možeš naučiti i još većem neznanju.
Jer čovjek je oduvijek sklon učenju.
Učenju da nauči i učenju da ne nauči!
Muarem Topalović ušao je na samu badnju večer u jednu lijepu, toplu i mirisnu kuću u kojoj su se ukućani, obitelj Anđelić, pripremali za tihu noć polnoćnog bdijenja, noć kojoj se kršćani katoličke vjeroispovijesti raduju, jer ta noć prethodi rođenju Isusa Krista.
Muarem Topalović nema pojma tko je Isus Krist, on ne zna da je Isus Krist Isa Pejgamber, dakle i njegov božji poslanik; njega je netko naprosto ružno poučio da ne zna. Jer da ga je poučio znanju, onda bi mu sigurno rekao i za 256 stih El-Bekare ; u Kur'anu ; 34. dio, pod naslovom: BOŽJA VELIČINA I MOĆ - skloniji sam da ajet prevedem kao stih, a ne rečenicu, kako se uobičajilo reći – koji stih uči muslimanskog vjernika točno ovako: U vjeri nema prisiljavanja. Pravi put se raspoznaje od stranputice... Tumači Kur'ana kažu da je navedeni ajet najveći, najljepši i najsjajniji propis kojim se izriče puna sloboda vjere!
I tako neuk, taj Muarem Topalović, eto, dolazi u kršćanski dom i, mimo svih propisanih dobrota svoje religije, ubija mirne i bogobojazne ljude; taj budalasti čovjek unosi smrt u noći kad se slavi rođenje!
Je li Muarem Topalović musliman? Nije. On je najobičniji ubojica, neuk čovjek koji ne pripada ni jednoj religiji. Pravi muslimani dužni su - uostalom kao i svi bogobojazni ljudi, bez obzira o kojoj je religiji riječ –slijediti ono što im Kur'an nalaže, a nalaže im: O ljudi! Zaista smo vas Mi stvorili od muška i ženska (oca i matere) i učinili smo vas narodima i plemenima da biste se (međusobno) poznavali. Kod Boga je najplemenitiji između vas (onaj) koji je najbogobojazniji. Zaista Bog zna (i) svjedok je (toga). Tako, naime, piše u 49. poglavlju Kur'ana, 13. stih El-Hudžurata, 2. dio, koji nosi naslov MEĐUSOBNA ODANOST I POŠTOVANJE.
Tumači Kur'ana kažu, a to je točno, da ovaj stih ističe da su svi ljudi braća. Svi ljudi sačinjavaju jednu porodicu i kaže se da podjela na plemena i narode nije zato da jedne od drugih otuđi, nego treba da posluži boljem međusobnom upoznavanju. U ovoj velikoj ljudskoj obitelji ne daje se prednost rasi, narodnostima, bogatstvu i položaju, nego se daje poštovanje dužnostima, to jest moralnoj veličini i uzdizanju.
Prema tome, Muarem Topalović nije musliman u ovom smislu koji sam naveo.
On sam, ničim izazvan, kaže da pripada islamskoj sljedbi vehibista. Ja mislim da on nije ni vehibist. Što on uopće znade o vehibizmu? Zna li da Vehibizam kao pokret nastaje u doba kad se safedski poredak rušio i kad je Nädir-šah zadržavao pažnju Porte? Vehibizam nastaje u samom središtu Arabije, kao moćan integristički pokret. Utemeljitelj je doista Muhammad ibn 'Abdilwahhâb (1703. – 1792.), koji je rođen u Nedždu, u Ujejni, oazi koja je tada uživala u stanovitom blagostanju, i gdje mu je otac bio kadija i pripadao obitelji hanbelitskih pravnika. Osnovni smisao vehabitskog učenja je izgradnja sunitske države koja bi se prostirala ne samo u Nedždu, nego u svim arapskim zemljama. Vehabizam bi obnovio islam u njegovoj izvornoj čistoći, nastojeći odoljeti svim sumnjivim novotarijama ili pučkom praznovjerju. Naravno da je u tome bilo nakaznog pretjerivanja i da su sve vehabitske države propale. Vehibisti su bili vrlo žestoki prema svakome tko nije dijelio njihovo mišljenje, a njihovo mišljenje nije dijelila golema većina islamskih vjernika. Muslimani su u njima vidjeli raskolnike. Čak se išlo dotle da se zaštita Svetih mjesta, ugroženih od vehibista, povjeri međunarodnom islamskom skrbništvu.
Napokon, vebihisti imaju neko svoje izvorno značenje, jer svako arapsko ime ima neko značenje. Tako je i Vehab skraćenica od Abdilwahhâb, što bi imalo značiti rob božji. Rob se ne bi usudio prekršiti ono što mu Kur'an nalaže. Muslimani misle da Kur'an prethodi stvaranju svijeta, dakle svemu, da je jedan od atributa Boga a ne Božje djelo; da je dobar kao to Božje milosrđe, da je pravedan kao što bi to trebala biti Božja pravednost. Jer Bog je stvaralac, on nije ubojica, zato nitko nema prava ubijati u ime Boga. U Kur'anu se spominje, u dosta tajnovitoj formi, i Majka knjige. Majka knjige bi bio jedan primjerak Kur'ana ispisan na nebu. Postao bi platonski arhetip Kur'ana, i ta ista knjiga - to kaže Kur'an – ispisana je na nebu, ona je atribut Boga i ona prethodi stvaranju svijeta. Tako proklamiraju uleme (muslimanski bogoslovi i pravnici) i muslimanski znanstvenici.
Ima jedna lijepa priča koja je iznjedrila ovaj ajet: Mi smo tebi (Muhammede) objavili Knjigu s istinom, da bi sudio među ljudima onako kako ti je Bog pokazao (u Kur'anu). Ne spori se zbog izdajica (ne brani ih i ne spori se zbog njih)! (4. poglavlje, En-Nisa, dio 16. koji nosi naslov: PRAVEDNOST MEĐU MUSLIMANIMA I INOVJERCIMA, stih 105.)
A evo priče o tome što je uzrok ovakvu ajetu. Dakle, bilo je to ovako: neki musliman, kažu da mu je ime bilo Ta'ma'-ibni-Ubejrak ukrao je jedan zaklon, koji se u ratu upotrebljavao, i sakrio ga kod nekog Židova. E, onda je, lopov jedan!, toga Židova prokazao kao kradljivca. Protiv nedužnog Židova diglo se i njegovo pleme, jer lopove nitko ne voli. Ali, o događaju je morao presuditi sam Božji Poslanik. Poslije istrage, Muhammed a. s. proglasio je Židova nevinim, premda je optuženik bio poznat kao veliki neprijatelj muslimana, jer se utvrdilo da je onaj nesretni musliman lopov. Dakle, ovaj ajet naređuje da se pravda mora izvršiti po svaku cijenu; ni po babu, ni po stričevima. Na pravednost ne smije nimalo utjecati činjenica što je tužitelj musliman, a optuženi nemusliman. Nijedan zločinac ili prekršitelj ne smije se uzeti pod zaštitu samo zato što je musliman. Zločinac nema nacije, nema vjere...
Zato dižem svoj glas protiv Muarema Topalovića, i svih onih Muarema Topalovića, bez obzira na vjeroispovijest, nacionalnu pripadnost i boju kože, koji si uzimaju pravo da čine bilo kakvo zlo u ime Boga. Meni, kao ateistu, svaka religija budi lijepe uspomene. Jer od svake sam religije učio dobro. Ja zaista ne mislim da je čovjek božje djelo, ali nemam ništa protiv onih koji to misle. Ako je Bog, onda je jedan i nije ni Hrvat, ni Bošnjak, ni Srbin; i nije ni bijel, ni crn, ni crven, ni žut. On je sve to.
A kad je riječ o religijskim običajima, onda s radošću priznajem da se još i danas mojim ćutilima širi ugoda omamljujućih miomirisa kršćanskih i islamskih blagdanskih svečanosti.
Tih je dana Bosanska Dubica, grad u kojem sam rođen, mirisala po čistoći, radosti i dobroti. Kao djeca smo veselo išli, često s očevima, na božićne polnoćke i uranke; upijali ljepotu kršćanskih pjesama, pamtili mudre božićne poruke; veselili se šarenim uskrsnim pisanicama, slasnoj orahnjači ili ukusnoj pečenoj guski, tuki i drugim blagdanskim delicijama. Isto kao što su naši katolički i pravoslavni susjedi tiho pjevušili ilahije i kaside; radovali se ramazanskom iftaru i bajramskom ručku, uživajući u pilavu, bamiji, pitama i bureku, kadaifu, baklavi i gurabijama.
Ono što jedna budala pokvari, stotinu pametnih mora popravljati! Ne dopustimo da nam budale gospodare!
Jer strašno je lice stranputice.
- 21:34 - Komentari (13) - Isprintaj - #

13.02.2006., ponedjeljak

SRETNO VAM VALENTINOVO!

U prosincu 1974. godine povjerio mi je Vjekoslav Majer (1900.) dotad neobjavljivanu pjesmu, Snijeg, zamolivši me da je objavim godinu dana po njegovoj smrti. Ako ikada umrem, rekao je, nasmijavši se. Pjesma je bila napisana tintom, kosim krasopisom, na dva lista bilježnice A 4 formata.
Godinu dana poslije, početkom prosinca 1975. pisac Dnevnika malog Perice i najljepših pjesama Zagrebu – umro je.
Koncem 1976. označavajući godišnjicu smrti tihog Lojzeka, kako smo ga zvali, Snijeg sam objavio na naslovnici Oka, novina za kulturu. Samo pjesma i Majerova fotografija na ogromnoj plahti B 3 formata.
Naravno, pjesma ima svoju priču koja seže u 1938. godinu, a vezana je za njegovu ženu Zorku.
Dan po objavljivanju potražila me u redakciji Zorka Majer. Nije vjerovala da je pjesmu napisao njen muž. Povjerovala je tek kad sam joj dao autograf.
- Dakle, on je znao za onu moju nesmotrenu i besmislenu avanturu, rekla je gledajući me.
- Znao je, Zorka, znao, odgovorio sam.

Kad sam razmišljao kako da obilježim ovogodišnje Zaljubljenovo, to jest Valentinovo, sjetio sam se starog Lojzeka i pjesme Snijeg.
Majerova je poezija puna ljubavi, života i opraštanja. I one ljubavne topline koja je u stanju otopiti svaki ljubavni snijeg. Pa i led.
Evo te pjesme:

Vjekoslav Majer
SNIJEG

Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.

Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.
Naši dani,
burne noći,
sve će proći.
Tvoje oči
bit će blijede.
Tvoje kose bit će sijede.
Ljepoti ni traga.
Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.

Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.
Smrt će naše
breme skinut.
Kuda će se
duša vinut,
tko će znati?
Zemlja će smirenje dati:
mora biti vaga.
Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.

Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga
.


Ljubavno vam bilo Zaljubljenovo... i svaki drugi dan.
- 08:33 - Komentari (17) - Isprintaj - #

11.02.2006., subota

SRETAN ROĐENDAN, AMBA!

Na današnji dan, 11. veljače 1979. godine, gotovo jučer, rođen je moj drugi sin, Amir.
Danas je on zdrav, pametan i lijep mladić.
Pripadnik je hrvatske nebeske konjice, dakle - pilot i časnik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva.
Živi u Puli kao podstanar s pametnom, dobrom i lijepom djevojkom. Oboje su, kažu mi, vrlo sretni.
Kako i ne bi bili kad se vole?!
Zar jednom roditelju išta više treba?
Ne, doista ništa više nego da su mu djeca zdrava i zadovoljna, što moja djeca i jesu.
Današnji dan provest ću, naravno u mislima, sa svojom djecom. Igrat ćemo se, šaliti, smijati... bit ćemo svi sretna djeca.
Oni će praviti različite vragolije na moj račun.
Cijeli današnji dan bit će velika svečanost u mome srcu.

Sretan ti rođendan, sine...

- 03:17 - Komentari (22) - Isprintaj - #

07.02.2006., utorak

POVELJA MUHAMMEDA A. S.

Nerviraju me masovne histerije koje vode u zlo.
Posljednji događaji vezani oko objavljivanja karikatura islamskoga proroka Muhammeda a. s. govore mi da se pažljivo priprema novo zlo.
Inače, islam je vjera koja je čuvena po svojoj tolerantnosti. O čemu govori i tekst koji objavljujem i koji je davno tiskan pod gornjim nadslovom. Evo tog teksta

Ja, Muhammed, sin Abdullahov, objavljujem za sve i svakoga kao Božji glas i kao prijeteću objavu: ja koji sam određen povjerenjem odozgo da bdim nad božanskim milostima koje je providnost poklonila čovječanstvu... propisujem slijedeće odredbe koje će važiti za kršćane i za sve one koji su posvećeni u ovu religiju, a koji se nalaze u dalekim i bliskim predjelima, u poznatim i nepoznati gradovima, kako na Istoku tako i na Zapadu, svima ovima neka ovo služi kao zakon.
Onaj koji bi se pokušao usprotiviti ovoj zapovijesti, oponirati onome što ona propisuje i omalovažiti moje svetačke zakone, bio to vladar ili obični građanin musliman, bit će osuđen na vječno prokletstvo kao onaj koji se podruguje pravoj vjeri.
Ako jedan od kršćanskih svećenika ili jedan od njihovih istovjernika putuje, dolazeći iz doline ili s planine nalazeći se u samostanu, pristižući iz neplodnih predjela ili pjeskovite pustinje, iz sela, s obrađenog polja, nalazeći se ma gdje god bio, ja sam im, kao i svi moji sljedbenici zaštitnik i ja se obvezujem da ću ih braniti. Ja im skidam njihov teret, ja uklanjam sve njihove teškoće, jer su oni moji podčinjeni i moji štićenici. Ja ih opraštam svih tegoba koje tište moje nekršćanske štićenike. Ja neću dopustiti da oni budu mučeni. Može im se propisati harač koga će oni dragovoljno plaćati, ali se ne smiju zbog toga progoniti. Nikad se ne smiju sprječavati njihove vjerske poglavare u obavljanju svojih vjerskih obreda, monasi u svome monaškom životu, niti putnici smetati na putovanjima. Isto se tako ne smiju rušiti njihove crkve i samostani u svrhu podizanja pobožnih muslimanskih ustanova ili građenja džamija.
Tko se god usudi suprotstaviti ovim odredbama bit će smatran prekršitelja zapovijesti Božje i njegova poslanika.
Isto se tako ne smiju nametati nikakav danak hijerarhijskim šefovima kršćana, monasima ni onima koji svoj život posvećuju molitvama. Zaštićujem njihova prava, pa ma gdje se god nalazili. Treba im posvetiti pažnje, braniti ih od napadaja na kopnu i na moru, na zapadu i na istoku, na sjeveru i na jugu, jer su oni pod mojom zaštitom i u mojoj milosti.
Isto se tako ne smije propisivati desetina ili ma kakva taksa na plodove onih koji su se posvetili molitvama, pa živjeli oni u brdima ili u samostanima. Isto se tako ne smije uzimati udjela u njihovim poljoprivrednim radovima, jer oni svoja polja obrađuju da bi osigurali svoju egzistenciju. Nikad se ne smiju, ni za vrijeme rata ili ustanka, smetati i uznemirivati.
Kršćani koji posjeduju imanja, trgovci i ostali koji podliježu plaćanju harača, plaćaju državi godišnje dvanaest dirhema i to im se ne smije povisiti. Kad se s njima raspravlja, ne smiju se ponižavati ni vrijeđati njihova vjerska osjećanja. Treba ih velikodušno i plemenito štititi i čuvati se da ih svojim nelijepim ponašanjem ne uvrijedimo.
Ako je jedna kršćanka udana za muslimana, on mora poštovati njena prava i ne smije nikad smetati njenim vjerskim obredima, on joj mora pomoći i doprinijeti gradnji i popravcima njene crkve i pobožnih ustanova.
Oni koji bi pokušali da se ogluše ovim zapovijestima bit će smatrani kao izdajice Božanske zapovijesti i kao rušitelji naređenja njegova poslanika.
Ova zapovijest da ostane na snazi do konca svijeta i do sudnjeg dana.

L. S. Muhammed Resululah


Ovaj je tekst objavio Osman Nuri Hadžić u Gajretu, Sarajevo, 16. veljače 1925. godine. Tada je Gajret stajao 4 dinara po primjerku. Tekst o kojem je riječ izašao je u broju 4. na prvoj stranici. Tekst nisam dirao, samo sam ga prilagodio današnjem načinu pisanja. Vjerojatno je Osman Nuri Hadžić tekst preveo s arapskoga, ali to nigdje ne piše. Osim toga, ne piše izvornik iz kojega je tekst uzet, ali pretpostavljam da je original teksta i danas tamo kamo je i upućen. Tekst je objavljen pod naslovom JEDAN VAŽAN TEKST ISLAMSKE TOLERANCIJE PREMA HRIŠĆANIMA.

Originalni uvod u ovu Povelju glasi:
Muhamed (a. s.) je 3. muharema 2. godine po Hidžretu uputio sledeću povelju Ali – Bin – Talibovom rukom napisanu povelju monasima manastira "Svete Katarine" na Sinaju.

A što se tiče mogućih prijetnji zato što sam objavio ovaj tekst i što sam protivnik svih masovnih histerija, evo odgovora: Ubijajte odmah, jer bolje je umrijeti za istinu i dobro, nego živjeti u laži i zlu.

- 09:39 - Komentari (33) - Isprintaj - #

03.02.2006., petak

OMNIBUS: 200 METARA

DANIJELA
U staroj Vlaškoj, odmah iza Gradske kavane, susreo sam divnu damu, odnedavnu znanicu. Budući da sam se vraćao od liječnika, a usput i spize, dakle bio u nekim svojim filmovima, nisam odmah skužio o kojoj je dami riječ. Došlo je do klasične zabune. Ja jedno, ona drugo. Sve dok mi nije rekla, malkice razočarano, da sam je zamijenio s drugom damom.
Jebote, koji sam ja kreten!
Naravno da jesam kad sam stari senilac.
Eto, zamijenio sam Danijelu Dvornik s Big Mamom, s kojom sam se jučer družio sat vremena. Malo mi je bilo sumnjivo što danas Mamica ima drukčiju frizuru, ali žene su takve, mislio sam.
Danijela se vraćala kući. Kupila je Dinu neku sitnicu.
Malo smo ćakulali o svemu. Pohvalio sam izvrsnu Dininu glumu u RTL serijalu Dvornikovi. Uopće, taj serijal Dvornikovi dobro je zamišljen i gdjekad izvrsno odigran, posebno u sekvencijama bračnih razmirica. Danijela i Dino su prilično uvjerljivi.
- Dobar je, stari, kaže Danijela, na oca!

DARKO
Kod Name u Ilici susreo sam glumca Darka Milasa. I jučer smo se tu sreli.
- Što je, s placa?, pita.
Pohvalio sam se da sam kod Galovića kupio izvrsne slavonske kobasice, one prave koje nisu preljute, a on me, kao pravi znalac, savjetovao da kobasice najprije ofurim u vreloj vodi i tek onda, kad ih oslobodim nepotrebne masnoće, stavim kuhati u grah.
Darko je inače vedar čovjek s kojim se lijepo družiti. U posljednje je vrijeme ozbiljan. Radi u Gavellinu ansamblu predstavu Aretej, Miroslava Krleže, u režiji Zlatka Viteza, pa je sav u prilično zahtjevnoj ulozi. Kad god ga sretnem uvjevavam ga da doista rade dobro. Naime, povremeno pogledam kako idu pokusi. On me uvijek zahvalno pogleda.
- Nadam se da si u pravu, kaže i ode.
Mislim da je skrenuo u Radićevu, negdašnju Dugu ulicu. I odmah ušao u gostionicu, u onoj dvokatnici s lijeve strane, na samom početku ulice. Naime, u toj je kući, na drugom katu, rođen Miroslav Krleža.

DRAŽEN
Tamo u Ilici kod Tomićeve, negdašnje Bregovite, susrećem Dražena Marovića, šahovskoga velemajstora i jednog od najpriznatijih svjetskih šahovskih intelektualaca. Znamo se iz vremena kad smo surađivali. Bio sam mu urednik, a on meni najdraži suradnik.
Uvijek točan, aktualan, izuzetno pismen i nevjerojatnih analitičkih sposobnosti.
Nakon pozdrava zastasmo, jer me je zanimalo kako se dogodilo da moj stari prijatelj Mario Bertok pobijedi na jednom nedavnom turniru ispred mnogo mlađih, zaista respektabilnih šahovskih velemajstora.
Marović se nasmijao mome pitanju, onako dobrodušno kako samo on umije i Bertokovu pobjedu objasnio time da u šahu nema starih i mladih.
- Ima samo dobrih i boljih. Mariju je sada 75 godina i to nije neka šahovska starost. Eto, prije pola godine na jednom turniru u Skandinaviji Velibor Gligorić...
- Zar je Gliga još živ?,
pitam.
- Da, srećom, još je živ. Navršio je 85 godina. A na tom je turniru u Skandinaviji izvrsno igrao i prošao. Unatoč godinama i činjenici da su drugi bili mlađi od njega čak i 70 godina.
- Dakle, ni ja sa 66 godina nisam prestar,
kažem tek toliko.
- Da igrate šah bili biste u najzrelijim godinama. Pješak koji se pretvara u puno jaču figuru...
- Da... konja,
odgovorih i obojica se nasmijasmo.
- 21:33 - Komentari (12) - Isprintaj - #

02.02.2006., četvrtak

OD + 18 DO APSOLUTNE NULE

Neki sam dan dobio, u elektronskoj pošti, neku vrst opisa temperaturnih vrijednosti. Onako kako ih doživljavaju i preživljavaju razni narodi.
Tekst je doista duhovit kao da su ga zajedno pisali najodmorniji Umorni konj na svijetu i gdjegdje vrlo zajedljivi Noisyd. Ne znam je li autor stanoviti Dejan Buković, koji mi je priču poslao. Siguran sam da gsn. Buković nije ni u kakvim odnosima s onim tukastim nervoznjakovićem. Kunem se u to svim pojedenim pastrvama na Dobri, koje sam svojedobno znao pripremati dok se moj debeli prijatelj odmarao u naručju davne ljepotice, ispod onog slapa kod starog mlina, desetak km od Karlovca. Kao što se zaklinjem i svim onim tajnovitim bistrinama Mrežnice, Korane i Dobre na koja su me vodile tople Karlovčanke. Pune proljetnih mirisa i ljetnje ljubavne vreline.

Dosta prisjećaja, krenimo u razumijevanje zime u različitim djelovima svijeta:

+ 18° C, na Havajima uzimaju drugi pokrivač;
+ 5° C, u zgradama u Helsinkiju isključuju grijanje,
+ 2° C, talijanski automobili ne mogu upaliti;

0° C, destilirana voda se smrzava;

- 1° C, dah se vidi, Rusi jedu sladoled i piju pivo;
- 4° C, pas vam se uvaljuje u krevet;
- 10° C, francuski automobili ne mogu upaliti;
- 12° C, političari počinju pričati o beskućnicima;
- 15° C, američki automobili ne mogu upaliti;
- 20° C, dah se čuje;
- 24° C, japanski automobili ne mogu upaliti;
- 28° C, pas vam se uvaljuje u pidžamu;
- 29° C, njemački automobili ne mogu upaliti;
- 30° C, ni jedan normalan automobil ne može upaliti;
- 36° C, ruski automobil ne može upaliti;
- 39° C, Rusi zakopčavaju sve gumbe na košuljama;
- 50° C, automobil ti se uvaljuje u krevet;
- 60° C, žitelji Helsinkija se smrzavaju, u Moskvi zakopčavaju kapute;
- 70° C, smrzavaju se i u paklu, Sveučiliste u Novosibirsku organizira cross-country;
- 72° C, advokati i popovi zavlače ruke u vlastite džepove;
- 120° C, alkohol se smrzava, Rusi zato potpuno u kurcu;
- 273,15° C, apsolutna nula, prekida se kretanje elementarnih čestica, a Rus liže smrznutu vodku.

- 00:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

01.02.2006., srijeda

ČADEŽOVA KOMEDIJA ZABUNE I ZABLUDE

Dariusu sam platio deset milja eura, 45 lines sam darovao kemijsku olovku koja može prisluškivati i pucati, Catcheru nisam dal niš, mi smo zemljaci, a kaj se tiče autora ovog bloga - on je nedarovit dramski pisac i megadosadan polemičar. (liječenikatolik 31.01.2006. 22:49)

Ah, danas sam skinuo neizliječenog liječenika i glasovitog hrvatskoga tukologa, Tomislava Čadeža, sa savjesti. Barem sam tako mislio. Kad ono - ovo gore.
Naime, poslao sam Šovagovićevu liječenom a neizliječenom Eckermanu, po Šovi, obećanih 100 kuna. Sad uočavam da sam u krivu, budući da taj liječeni a neizliječeni rečenik nije ni jednu jedinu riječ rekao ili napisao o meni.
Već sam napisao da liječeni a neizliječeni ništa ne čita i ne zna što piše.
Jer da čita i da znade uočio bi da ja nisam dramski pisac.
Nikad nisam napisao ni jednu jedincatu dramu.
Vjerojatno me zamijenio s Rankom Marinkovićem, Tahirom Mujičićem ili Ladom Kaštelan. Čak i sa Milanom Begovićem, Augustom Cesarcem i Fadilom Hadžićem, moguće!
A možda i sa svima zajedno, ovisno o stanju njegove vedre liječene a neizliječene svijesti. Što, zapravo i ne iznenađuje.
Teško da sam i dosadni polemičar, jer da bi netko bio polemičar, osobito s označnicom dosadan, morao bi polemizirati, a ja baš i nemam iza sebe neki bajni polemičarski opus. Jest da sam uredio i predgovor napisao za jednu knjigu polemika u hrvatskoj književnosti, ali to je bilo davne 1975. godine.
Što liječeni a neizliječeni, daroviti i malkice nervozni, pisac komentara na mome blogu ne zna.
To neznanje kompenzira time što me proglašava nedarovitim dramskim piscem samo zato što nikad nisam napisao ni jednu jedinu kazališnu, radio ili televizijsku dramu.
Poštujem njegove kratke ispovijedi na ovome mjestu. Zato ga molim da opet ne uleti u grešku ili grješku i ne proglasi me nedarovitim pjesnikom. Samo zato što mi je ime Kemal Mujičić.
Jer u našem gradu zaista živi vrlo darovit pjesnik, imenom Kemal Mujičić, ali to nisam ja. On je dosta mlađi od mene.
Inače, izražavam zadovoljstvo darežljivošću liječenog a neizliječenog rečenika koju je iskazao s deklaritivnih deset milja eura prpošnom Dariusu. Tih je deset duhovitih milja eura puno manje od onih 100 kuna koje sam danas poslao piscu vickasto-duhovitih komentara na ovoj adresi.
Nadam se da Peratović neće deklarativno darovanu kemijsku olovku ponijeti na premijeru Areteja.
Catcher, je najlošije prošao. Tako mu je to, moj Catcheru. Tko će kome, nego svoj svome.
- 00:40 - Komentari (19) - Isprintaj - #

29.01.2006., nedjelja

RASTE ČADEŽ-TRAVA ZELENA

Bio sam prekjučer na Maloj sceni, gdje je praizveden prvijenac Lane Šarić (1983.). Nisam još ništa napisao jer me je zgromila činjenica da je bolesna i da joj je zbog kemoterapije otpala sva kosa. Toliko. (liječenikatolik 28.01.2006. 17:02)

Eto, to me dočekalo kao komentar beskrajno duhovitog, liječenog ali ne i izliječenog blogera koji nema svoj blog, ali se odnedavno javlja kao liječen i neizliječen čadež.blog.
Zapravo ne kao čadež.blog, nego kao novoosnovana udruga za zaštitu glumca, pisca i režisera Filipa Šovagovića.
Među nama živi i liječi se stanoviti Tomislav Čadež, također još neizliječen, koji je svojedobno pisao nekakve kazališne kritike. Budući da u tom zvanju nije stekao autoriteta, odnedavno se okušava kao ničim izazvan recezent tekstova, objavljenih na Blogu, na portalu Jutarnjega lista. Otprije poznat kao tip koji mrzi čitati, gledati, slušati... sve što nije sam proizveo, uhvaćen nekoliko puta u nespretnom izmišljanju, i kao samozvani recezent, odnosno ocjenjivač, pokazao se nepouzdanim. Na dosad ocjenjivanim blogovima pokazuje stanovitu nervozu, – bože, kako ću zaraditi za lijek?! - sklonost izmišljanju i dopisivanju onoga što su autori, može bit’, zaboravili napisati.
Takvim je pisanjem otjerao neke s bloga.
Naime, zahvaljujući njegovim brzopletim i zločestim izmišljotinama, jednoj se našoj blogerici našlo dijete u opasnosti, pa je stvar predala tamošnjoj policiji. Prijetnje koje je primila nisu baš bezazlene. Tamošnja policija ozbiljno se primila posla, tim više što doista živimo u ozračju globalnog terorizma.
Naša se blogerica preselila iz ovoga stana u drugi. Za njom su otišle još neke stanovnice bloga.hr, meni posebno drage blogerice. Na ovoj adresi nisu bile sigurne, jer je ovdje nastavio svoju terorističku spisateljsku djelatnost neizliječeni katolik, čadež.blog ili Tomislav Čadež, ne znam točno o kome je riječ.
Naravno, oprostio sam se od blogerica-prijateljica i blogera-prijatelja na svoj način.
Tekst ste ovdje mogli pročitati, reagirali ste onako kako ste reagirali i život teče dalje.
Nekoliko sati nakon što sam napisao novi tekst, slučajno sam zapazio da se komentarom javio i bolesnik. Dakako, nije pročitao ono što sam napisao. Ipak je, ničim izazvan, dao svoje liječeno a neizliječeno mišljenje.
Nazivajući u komentaru prilično obrazovane i uspješne dame neobrazovanim tukama (jer on zna da postoje i obrazovane tuke, odnosno purice), taj je liječeni a neizliječeni tukolog pokazao pomankanje bilo kakvog odgoja.
I to sam obznanio, ne pridajući komentaru neku posebnu važnost.
Naravno, duhoviti i britki neizliječenik odmah se nervozno ritnuo. I ni manje ni više, naznačio da je nekoj mladoj kazališnoj spisateljici zbog liječenja kemoterapijom ispala sva kosa. A ta bi kemoterapija imao biti ja, toliko. Zbog čega on ne može, jadan, pisati. Kao da će, jadan i zgromljen, morati pisati medicinsku recenziju o kazališnom prvijencu!
Kaj god.
Iskreno se nadam da će mlada autorica ozdraviti, jer kemoterapijom se liječi.
Možda bi bilo dobro da u tretman, kao KemoTerapija, uzmem i liječenog a neizliječenog rečenika. Ali, ne da mi se. Nisam stručan za njegovu bolest.
A morti će biti dovoljno da mu pošaljem, po Filipu Šovagoviću, 100 kuna, e da bi mogao uživati dok u nirvani sluša pjesmu koju tako milo pjeva Seve-Nacionale – Raste trava zelena.
- 23:03 - Komentari (36) - Isprintaj - #

28.01.2006., subota

PRIČE IZ ZENA

U Malnarovoj Noćnoj mori, koja se svake subote emitira, od 22 do dok ne završi negdje pred zoru, na Televiziji Z 1 - a dostupna je na Internetu i onima diljem svijeta, od Japana i Australije do zapadnih država SAD u Sjevernoj i Chilea i Perua u Južnoj Americi i od Aljaske, Tromsea i Nord Capa na sjeveru do Novog Zelanda, Rta Dobre Nade i Patagonije na jugu, na web adresi http://www.online.hr/live/- vodila se zanimlljiva zen-diskusija između nadahnutog Stankeca i boemčine Laky-a.
Tema diskusije je pitanje što treba učiniti ako vam se zec nađe na nišanu lovačke puške upravo u trenutku kad bi trebao nestati u polju pšenice?
Hoćete li ga ubiti prije nego, možda premršav, nestane u žitu ili ćete ga pričekati da se vrati nakon desetaik dana, možda dobro uhranjen?
Budući da Laky i Stankec nisu završili diskusiju, možda bismo mi ovdje mogli pokušati pronaći pravo zen-rješenje.
Ja ću večeras, kao Blogomobil, pratiti Malnarovu emisiju uživo. Zato vas molim da se u komentarima javite s mogućim zen-rješenjem.
A da bih vam pomogao na putu do odgovora na lovačko-zečje-žitno referendumsko zen-pitanje, ovdje donosim dvije zanimljive zen-priče, kako biste se pokušali ufurati u zen-razmišljanje.

RAZGOVOR
Poznati učitelj zena Zuigan svakog se dana obraćao sam sebi riječima:
- Učitelju!
- Da, gospodine, uzvratio bi samome sebi.
- Probudi se, probudi se!
- Da gospodine, odgovarao je.
- I ne dopusti da te drugi varaju.
- Da, gospodine, prihvaćao bi. Da, gospodine.

UBIJANJE
Gasan jednoga dana savjetovaše svoje poklonike:
- Oni koji govore protiv ubijanja i koji zagovaraju poštedu života svih svjesnih bića, u pravu su. Dobro je čak štititi i životinje i insekte. Ali što s onima koji ubijaju vrijeme? Što s onima koji uništavaju zdravlje? Što s onima koji uništavaju državno gospodarstvo? Ne bismo ih smjeli previdjeti! Naročito, što je s onim koji propovijeda bez prosvjetljenja? Taj ubija budizam.
- 09:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

24.01.2006., utorak

IN MEMORIAM

Kad sam počeo blogati, tamo početkom kolovoza 2004. godine, na naslovnici je pisalo da nas je svega oko osam tisuća.
Kad sam počeo blogomobilati, svibnja mjeseca prošle godine, bilo nas je, mislim, oko dvadeset tisuća ili nešto manje.
Sad nas je više od 60 tisuća. Od vrhunskih majstora pera, recimo Majetića, nesumnjivo najuglednijeg hrvatskog književnika, do osnovnoškolaraca koji muku muče s običnom rečenicom, a da o smislenom sadržaju i ne govorim.
I kako god smo se širili, tako su sa ovih stranica odlazili neki od naših najbližih sublogera.
Papa Raco, Pripadnici Šumske Republike, Keš pičkice, Vibi, pa evo i Njujorčanka i LA Womanica i što ja znam koje sve ljupke Blogerice i šarmantni Blogeri nestali su iz ove naše Blogosfere.
Kod mene su još uvijek među favoritima neki koji odavno nisu napisali tekst. Tako se nadam da će se vratiti.
Što je s Annie de Svima Nama? Što s malim velikim zajebantom Eugenom bezbrojnih prezimena? Gdje se izgubio vrlo talentirani Konte, kako sam zvao Kontemplativu vulgaris? Itd. da ne nabrajam mnoge virtualne prijateljice i prijatelje koji su ovdje s nama dijelili svoju radost i tugu.
I nadu... i nadu...
U posljednje vrijeme nema ni ljupke komentatorice Megi.
Ni Kupusice nam nije bilo tri mjeseca.
Sad su nam otišle dvije naše Amerikanke.
Mislim da su malo požurile. Prijatelji se ne ostavljaju baš tako, mile moje.
Ali, kad ste već otišle, onda barem da vam se ovako zahvalim na lijepom druženju. Vi ste me na poseban način podučile o životu tamo gdje živite. Uvele ste me u svoj svijet, svoje strahove, zgode i nezgode... gotovo u svoj krevet. I na tome sam vam zahvalan, tkogod štogod mislio o vašim razlozima odlaska.
Ljudi se rađaju i umiru.
Isto tako se u ovoj našoj Blogosferi pojavljuju novi i nestaju stari stanovnici.
Zblogom, mile moje...
- 22:29 - Komentari (22) - Isprintaj - #

MILČEC

Ako vam nije teško, pogledajte na Blogu ovu adresu: http://bukovac.blog.hr/ i nećete se razočarati.
Na toj adresi, naime, stari dobri Milčec - ili ako hoćete: dobri duh Zagreba - piše lijepe i tople zagrebačke priče. Rijetko doduše, ali piše.
- 02:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

21.01.2006., subota

GRČKA PROLJEĆA MILANA BEOGOVIĆA (2)

I mislim si mislim, pa si lijepo smislim da ovdje objavim i ostalih 14 soneta Milana Begovića. Najviše zbog Udoja Krasnorječivog, Ruže U Haustoru, friškog Leba, Lopticeskočice (koja se tako slatko smije), meni dragih Boruta, Markiza De Sadea iz Zapruđa i svih ostalih ljubitelja pjesničkog djela vrsnog i duhovitog erotomana Milana Begovića de Vrlika.

IV.
Prstom čarka u procijepu svilnom
Nedužna nimfa i nasladom gori:
Slomljene riječi žedna usna zbori,
A tijelo cepti u drhtaju silnom...

Njen hrt uza nju. On njuškom umilnom
Za prstom ide, s kog mokrina curi
I hitri jezik usred pičke turi
I liže, liže vještinom obilnom.

A ona ruku proteže do njega
I crven – kurac prima među prste
I vozi ga, i amo-tamo gega.

Uzdah joj divlji kroz usnice srče
Njena se uda šire, lome, krste –
Razbludno pseto treska se i dršće.

V.
Međutim, faun siđe s hrpta kozi
Gurne je nogom u prezirnoj gesti.
Takvi su muški, il ljudi il bozi!
Kad gladuju tad i smrad mogu jesti,

A kad su siti nektar im se gadi!
Tad pođe tražit potočić il vrelo
Uznemirenu krvcu da rashladi
I dlakavo da opere tijelo.

Pa kad se vodi spustio do gležnja
On spazi dolje, u plićaku tihom
Djevojče golo, pahuljica nježna.

I bacivši se u valove hladne,
Za oblu sisu desnica se maša
A lijeva grli tvrde guzove.

VI.
Plaha nimfa osta izvan sebe
I pomoć ište, vapi, kriči, plače,
Pa nasilnika lupa, štiplje, grebe
A on je k sebi pritište sve jače:

U ustima mu njenih sisa vrsi;
On miluje je sprijeda i otraga
A njoj kroz tijelo slatki hrle srsi
I omaglica već je hvata blaga.

Još samo tren i gle u nesvijest pada.
On prihvati je, na travu je vuče
I kleče pred njom kao pred božanstvo.

Pa promatra je: Lijepa! Svježa! Mlada!
I znatiželjan noge joj razvuče:
Cjelovom dirnu njeno djevičanstvo.

VII.
Bez svijesti ona počiva u travi:
Ko alabastar sred smaragdnog plašta
Golo joj tijelo, puno vena plavih,
Pokriva zlatne kose gusta bašta.

On sjedi uz nju, gleda vjeđe njene
I čeka da se otvore i gleda
Čelo ravno i na usta blijeda
Na koja spušta usne užarene.

A onda prođe nježnom rukom preko
Vrška sisa, preko čarnog pupka,
I s venerine šume lišće čupka.

Oh, baršunasto lišće, nježno, meko!
I pri toj gesti teško jadnik stenje,
A kurac mu se put nebesa penje.

VIII.
I nije mogo izdržati više,
Neg skoči nad nju u protivnom smjeru
I stade lako da joj sikilj siše
Sve postepeno povećajuć mjeru.

Napokon jezik široko razvuče
Po pizdi s njime amo-tamo trče,
Ližući mljacka, po rupici tuče
I izvor soka ljubavnoga srče.

A kurac njegov, ukočen od strasti,
Baš povrh njenih malih usta visi,
A kapljica mu sja na vrhu slasti...

Obilna muda polegla na sisi;
Ručicom dotle ona kurac prima:
S jezikom s vrha, prvu kap mu snima.

IX.
Kad hrapav jezik on osjeti dolje
Tad stade lizat jače, bješnje, čvršće...
A ona cepti... i bedrima dršće
I hlapi kurac što je mogla bolje.

Iz njega snagu i sokove vuče
I ovija ga jezikom i gricka,
A onda muda pretresa i tiska
I prst u prkno njegovo zavuče.

Oh, divan pogled! Sva narav oko njih
U slatkom stade drhtat uzbuđenju:
I mrav i vrabac – bikovi i konji –

Sve mahnita u ljubavnom vrenju.
Na Olimpu također nasta strka:
Put zemlje gleda Zeus i – kurac drka.

X.
I napokon je došo čas ekstaze –
Uzdah i hropot, trzanje bedara,
Mucave riječi, raskinute fraze
I zadnji krik udovoljenog žara.

Ko s oštrige što gurman vodu srče
On s pizde sok u pohoti pijuca.
A ona mlaz što iz kurca sad trče
S ustima punim kao šerbet guca.

Suvišak probi mimo krvna usta
i cijedi joj se niz vilice svježe,
Ko pjena konju koga uzda steže.

Tad žar i ljubav najedanput susta:
Slegle se glave, smiriše se uda,
A kurac klonu preko mekih muda!

XI.
Međutim noćca koprenu navlači,
Spušta se u dol mjesečeva pređa,
I srebrnim se koncima provlači
Kroz kitno drvlje. Poput dviju vjeđa

Pod jednim čelom, umorenih od sna,
Faun i nimfa spavaju na travi.
Njezina pizda sva je jošte rosna,
Na kurcu njemu sja kaplja ljubavi!

A spavajuća mašta u njima
Prevrće želje i ne da im mira;
On grabi sad za njenim njedrima

A ona njega među noge dira –
Pa nije čudo, što kroz par časova
Među njima se borba zače nova!

XII.
On raširi joj bijela, obla bedra
I prebaci se nenadano preko nje.
Zubima zgrabi ona bujna njedra
I onda udre u tavane donje

I zarinuo tamo kurac tvrdi,
Ko hartija tad djevičanstvo puče!
On lomi mladost, šapće, ljubi, guče,
A ona stenje, jauče i prdi!

Tad zaredao udar za udarom!
On ozgor gura, jače tjera, tisne,
A ona ozdol jačim vraća žarom.

Ispod njih krvca s pjenom se prolijeva.
I reć bi pod njim ona će da svisne,
Al ipak kurcu pizda odolijeva!

XIII.
A kad im dođe obadvoma skupa
Popustiše za jedan trenut mali
Da srce stane, što nemilo lupa,
Da grlo dahne, od žara što pali.

A onda opet započeše s nova
Jačom snagom i sa bijesom divljim
U zavrtanju mahnitih guzova
I nasrtajem sve žešćim i življim.

Od udaraca zemlja iskram vrca
Od uzdisaja čitav vazduh ječi,
A on sve dalje, samo dalje gnječi.

Po treći put već kurac bijesno štrca.
A on se ne da – ne vadi ga vanka,
Već jebe dalje – jebe bez prestanka.

XIV.
A kad mu je dodijalo tako,
On slazi s cure u hitrome skoku
I obrnu je naglo naopako
Nek dupe gleda spram nebu visoku.

O krasno prkno – o okruglo milje,
O divna knjigo sa stranice dvije,
Što ljepše vonja neg ruža i smilje
Što više vrijediš nego pizde dvije.

I faun pred njim sav pobožan kleče
Po prosjeklini jezikom vrluda
I traži tjesnac otkle prdac teče:

Oblizuje ga u bezumnoj strasti,
U nj tura nos i njuši sve i svuda
A kurac poče opet rasti – rasti – –

XV.
I on ga zabi u zamahu bijesnom
I razbi dupe ko krčag od stakla:
U prolomu se kurac vrti tijesnom,
Što grije žarom najdubljega pakla.

Njegova lijeva bijele sise traži,
A druga čupka vršak od sikilja.
O neviđena, nečuvena draži!
O radosti nedostižnog milja!

I eto skoro pijanog klonuća,
I eto slasti razbludne i silne!
Čim on oćuti, da iz pizde svilne

Po prstu teče kaplja soka vruća,
Započe i on gusti sok da lijeva
Kroz usko prkno u debela crijeva.

XVI.
Dotle Olimp čitav se protura
Na rubove azurnog orizona.
I vidiš Zeusa, Heru, Apolona,
Veneru, Pallas, Kupida, Merkura.

Sve skupilo se u razbludne grupe:
I gledajući slasti ovog para
Pobjesniše od ljubavnog žara –
Pizde se šire – otvara se dupe –

Božanski kurci staše da se znoje –
I nisi više razaznati mogo
Tko muško je, a opet žensko tko je.

Jer sve je bilo zamršeno mnogo.
Tek osjećo si, da se svemir treska,
Kad jebancija nastade nebeska.

XVII.
I napokon se dalje nije moglo
Popustila je na zemlji i nebu
Strast mahnita i sve je iznemoglo:
Bozi ni ljudi više se ne jebu!

Izvalila se klonula tjelesa
I hrču grudi pritisnute snom.
Sve same hrpe trzajućeg mesa
Ko krdo svinja u brlogu svom.

Kupido spava kraj Zevsove glave,
Pod koju Hera podmetnula sisu –
Al kako sinoć dvorkinje se nisu

Sjetile da ga na vrčinu stave –
On sada u snu naglo pišat stade
A Zevsu sve u usta ravno pade!
- 17:41 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.01.2006., četvrtak

GRČKA PROLJEĆA MILANA BEGOVIĆA

Dakle, prije 130 godina, 19. siječnja 1876. godine, rođen je hrvatski književnik, europskog ugleda - Milan Begović. Ne bih ovdje tupio o njegovim sjajnim dramama, o izvrsnom libretu za Eru..., o Gigi Barićevoj, pripovjetkama i svemu čega se dotaklo njegovo pero.
Primjer toga su GRČKA PROLJEĆA, vrlo erotičan Begovićev sonetni vijenac, koji je oslikao i rukom ispisao jedan od naših najboljih slikara Milivoj Uzelac. Meni je žao što tu likovnu mapu ne mogu u cijelosti ovdje objaviti, u originalnoj Begović-Uzelčevoj autorskoj verziji. Objavljujem samo prva tri soneta da biste vidjeli da se hrvatski pisci nisu bavili samo onim sadržajima o kojima ste učili u školama.
Ako vas bude zanimalo, mogu ovdje objaviti i ostale sonete iz ovoga vijenca.
Time bih ispunio svoju davnu želju. Naime, te sam sonete želio objaviti 1978. godine, ali Begovićevi nasljednici nisu dopustili. Budući da je istekao rok zakonskih prava Begovićevih nasljednika, to s radošću obznanjujem ova tri soneta, nažalost bez Uzelčevih likovnih domišljaja.

I.

Klasični pejzaž: mlada šuma pupa!
A smreka želju strasnim vonjem draži;
Komarac zuji, muha krila snaži,
Veselo kozle s biljke koru čupa...

Prženim zlatom sunce svemir kupa.
U grmu jednom čuči ko na straži,
Pomaman faun: virka – vreba – traži.
A krv mu živa nestrpljivo lupa.

Još od sinoć on ovdje na nju čeka,
Još njezin miris tu u zraku diše.
U travi trag – kud stade nona meka.

I razgrijana misao ga varka:
On prostor grli, usna usnu siše,
U slatkoj strasti prstom kurac barka.

II.

Potočić žurni kroz ledinu basa,
Na ledini se cvjetna raskoš slegla:
Tu djevičanska nimfa eno legla,
U vodi njena ljepost se bjelasa.

Grud njezina od mladosti talasa,
A bokove joj čvrsta snaga stegla.
Trbušna ravan nježno se protegla,
Neoskvrnuta od kurčeva kasa.

A na dnu, dolje, kovrčava svila
Rumenu školjku pomnjivo sakrila
Jezičac stidno iz usnica virka.

Tad iznenada jedna ruke sađe
I vrh jezička vrhom prsta nađe
Pa stade da ga gladi, tare dirka.

III.

Davno sunce sišlo sa zenita –
Dulje se sjene, noć nije daleka.
Poneka koza još se rašćem skita
Nestrpljiv od želje drhtav faun čeka.

Kad iznenada, ko pomama neka
U njega uđe – poče da mahnita:
Rukama lomi – bijesno se cereka
I među koze neobuzdan hita,

Pa zgrabi jednu plavo-bradu šarku
Pod rep joj kurac podivljali meće
I tako taži svoju želju žarku.

A koza mirna – niti okom kreće
Tek uživa i misli: - Hvala, nebo,
Ovako jarac nikad ne bi jebo! –

- 22:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2013  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga